Hodala sam učeničkim hodnikom i u sebi se molila da ne sretnem više nikoga. Današnji dan je gori od ostalih. Stvarno se jedva suzdržavam da ne tresnem nekoga. Već sam bila blizu svoga cilja kad je iz sjena iskoračio on. Najgori od svih mojih mučitelja. "Vidi, vidi. Tko nam je to dolepršo?" Izvio je svoje usne u podrugljiv smješak, a iza sebe sam čula smijuljenje. Pa naravno da ova umišljena budala ne ide nigdje bez svojih podanika. "Ne mislim se s tobom prepirat." rekla sam i krenula ga zaobići, ali mi je preprječio put. Nadvio se nad mene, što mu nije bilo teško s obzirom da je višlji od mene za glavu. Imao je široka ramena, duge ruke prekrivene vretenastim mišičima i opasan pogled. O da, zgodan je. Najveći komad u Ravenclawu, ali je znao biti kreten i prilično okrutan pogotovo sa mnom. "Miči se od mene." prosiktala sam kroz čvrsto stisnute zube, Htjela sam im pokazati, a pogotovo njemu da ga se ne bojim, iako mi je došlo da zajecam i molim ga da me pusti. "Ili što?" odvratio je podrugljivim glasom ne pomaknuvši se. Htjela sam ga poslati k vragu, ali sam primjenila drugačiju taktiku. Odmakla sam se od njega, nasmijala i zaobišla. "odrasti" rekla sam mu dok sam ga zaobilazila još uvijek kroz smjeh. Bio je iznenađen mojom reakcijom, ali se brzo pribrao. Zgrabi me za zapešće i okrenuo prema sebi. Unio mi se u lice. "Glupačo jedna. Sad češ vidjeti..." Nije dovršio jer nas je prekinula direktorica McGonagall. "Gospodo šta se dešava?" pitalal je ozbiljnim tonom. Nathan se odmakno od mene i pustio me. "Samo smo objašnjavali neka Ravenclawova pravila pridošlici, gospođici Lestrange." "Jel je to istina?" Sad sam ga imala priliku uvaliti u nevolje, ali bi kasnije bilo još gore. Osveti bi mi se. Prisilila sam se na osmjeh. "Naravno. Gospodin Murray i njegovi prijatelji su mi vrlo pristojno objašnjavali kako ovdje stoje stvari. Gospodin Murray je bio vrlo susretljiv." pogledala sam u njega i vidjela da se i on smješi, ali mu osmjeh nije dolazio do očiju. Njegove nebesko plave oči su još uvijek gledale u mene okrutno. "ispričavam se, ali još uvijek moram nadoknaditi jednu cijelu godinu zaostatka. Doviđenja." rekla sam i brže-bolje pobjegla u svoju sobu.
Proklet bio dan kad sam saznala da sam primljena na Hogwarts. Proklet bio dan kad sam saznala da sam ja, Elenor Leslie Lestrange, skriveno nikad ne znano dijete Bellatix Lestrange.

Nadam se da je dobro.

Da, dobro ste čuli. Ovako je bilo. Moja 'najdraža' majka pohvatala se s nekim čarobnjakom, proveli su jednu noć zajedno i naravno ostala je trudna. Kad sam se rodila dala me je jednom čarobnjačkom paru (koje sam smatrala svih ovih godina roditeljima) koji su živjeli u normalnom svijetu među bezjacima. Nikada mi nisu rekli za ovaj svijet, ni za Hogwarts. Znala sam jedino da imam moći, tako da sam uz normalnu školu imala i privatne poduke. Sve do 16-e dok me slučajno nisu našli i odvukli ovdje. Saznali su tko mi je majka i od onda su svi suzdržani. Ne znam što je gore, kad me izbjegavaju i ogovaraju iza leđa ili kad me maltretiraju psihički, a u Nathanovom slučaju i fizički. Tek kada sam došla u Hogwarts saznala sam sve o mojoj majci, tako da sam u jednu ruku razumjela njihovo ponašanje. Ali me opet pogađa, pogotovo kad to vidim i kod profesora. I oni su tako suzdržani, glume ljubaznost iako bi najradije htjeli da me nema. Jedino su profesorica, ovaj pardon direktorica, McGonagll i profesor Longbottom istinski ljubazni prema meni i ne osuđuju MENE zbog pogrešaka moje majke. Mislila sam ako upadnem u neki dom, naravno ne Slytherin, da će se sve nekako smiriti. Da ću se uspjet uklopiti. Upala sam u Ravenclaw i od tada imam sve većih poteškoća. Naravno nije sve tako crno. Ima jedna grupa učenika koja me prihvaća. Nažalost oni su u Griffindoru tako da se rijetko susrećemo izvan sati.

Razmišljala sam da bi trebala potražiti pomoć profesorice McGonagll. Ona mi može reći kako da se odnosim prema Nathanu. Međutim, ako joj kažem za njega ona ga može kazniti i to mi baš i ne ide u korist. Udubila sam se u svoje misli, tako da nisam odmah čula kucanje. Ustala sam i nasmješila se jer sam znala tko je. Sigurno su se Anne i Clara uspjele provući kroz osiguranje. Njih dvije su iz Griffa i spadaju među moje rijetke prijatelje. Otvorila sam vrata i osmjeh mi je zamro na licu. S visine su me promatrale itekako ljute plave oči preko kojih su padali crni pramenovi. Naglo sam trznula vratima u nadi da ću ih uspjet zatvoriti, ali on je bio jači. Uhvatio je vrata i odgurnuo ih, a s njima i mene. "Odlazi!" Nisam zvučala neustrašivo kako sam planirala. Upravo suprotno moj je glas zadrhto. Zatvorio je vrata za sobom, a onaj njegov osmjeh koji je obično bio okrutan sada se činio nekako hmmm pa manje okrutan. Uživao je gledajući strah u mojim očima. Počeo je koračati prema meni. Njegovi su pokreti bili tako usklađeni, graciozni i izvikivali su da je opasan. Okrenula sam se i htjela potrčati do stolića ispod prozora. Tamo sam ostavila svoj štapić, ako ga se dočepam mogu se obraniti. Ovako jedan na jedan nisam imala šanse. To je i on znao. Zato me stalno i napadao, jer da je rabio čini kao pravi čarobnjak znao je da bi ga pobjedila. Ako ništa drugo znala sam se boriti i to žestoko, ali ne svojim šakama. Prije nego sam uspjela napraviti drugi korak njegove su se ruke našle na mojim ramenima. Zgrabio me i hitro, da se činilo kao treptaj, pribio uza zid. Stavio je svoje ruke s obje moje strane kod glave i toliko mi se približio da se nisam mogla pomaknuti. "Šta je ptičice? Strah te?" rekao je podrugljivo. Nisam ništa rekla, samo sam pokušavala izgledati što ozbiljnije i obuzdati svoj strah. Zacerekao se. Uživao je gledajući me kako se bojim, pogotovo ako je on prouzročio taj strah. Znala sam da su mi male šanse i prije nego što sam pokušala, ali morala sam nešto učiniti. Uprla sam svoje ruke u njegova prsa i gurnula ga svom snagom. On se jedva pomjerio, ali se pomjerio dovoljno da sam ga uspjela pošteno odalamiti i to šakom ravno u obraz. Bio je to prilično dobar udarac, ali nije imalo nekog učinka na njega, barem ne fizičkog. Njegova je ljutnja porasla i znala sam da sam ovaj put pretjerala. Sklonio je moje ruke i priklještio ih uza zid. Toliko ih je pristiskao da sam mislila da će mi zaustavit krvotok. "Sad me slušaj i to vrlo pažljivo. Pokupit češ svoje stvari i nestati odavdje. Zauvijek!" Govorio je kroz čvrsto stisnute zube. Još ga nikad nisam vidjela toliko ljutoga, ali ja i moj dugi jezik. "Ili što? Misliš me ubiti ha?" povikala sam. I sama sam se iznenadial koliko ljuto zvučim. NJegov se okrutni osmjeh vratio. "Ne." kratko je rekao. Malo sam se opustila, ali je nastavio. "Ima puno gorih stvari od smrti. I ja ti ih rado mogu pokazati." Odmaknuo se, pustio me i otišao. Nisam se ni pomaknula.Samo sa drhtala i osjetila kako mi suze klize niz obraze. Stalno su mi se u glavi vrtile njegove riječi gore stvari od smrti. Znala sam da ne laže. Ako ne odem gotova sam.